Ljubimci Forum Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.
Rujan 23, 2018, 07:11:08
Forum Pomoć Traži Prijava Registracija
Novosti: U?ivajte u boravku na na?em forumu, zabavite se i educirajte kako bi i vama i va?im ljubimcima su?ivot bio lak?i i ugodniji. Posebnu pa?nju bismo vam htjeli skrenuti na Veterinarski kutak te na vrlo aktualnu temu Ne kupujte pse od ?vercera ili na farmama pasa.
O na?inu na koji forum funkcionira mo?ete vi?e nau?iti u podforumu O forumu, a molimo vas i da pa?ljivo pro?itate pravila foruma te se pona?ate u skladu s njima, tako da i dalje ostanemo najbolji, najve?i i najedukativniji forum o ku?nim ljubimcima u Hrvatskoj.

     
+  ljubimci-forum
|-+  Zajedničko o našim ljubimcima:
| |-+  Pas, mačka i ostala škvadra (Moderator: Rijeka)
| | |-+  Tiberijeve pričice
« natrag naprijed »
 Str: 1 ... 15 16 [17] Dolje Ispis
Autor Tema: Tiberijeve pričice  (Posjeta: 49226 )
Tiberije
User
**
Offline Offline

Spol: Muški
Postova: 209


« Odgovor #240 : Veljača 16, 2017, 05:52:03 »

Arnijevo parenje

   Prije nekoliko dana sam vam ispričao neobičan san u kojem me je Arni probudio, jer pred našim vratima plače neko ostavljeno dijete. Onda smo otkrili da to ne plače dijete, nego je to bilo mačje parenje, jer sada im je vrijeme. Veljača je, a možda je i Valentinovo posrijedi.
   Napisao sam vam i kako me je Arni kasnije ponovno probudio, da mu objasnim što je to parenje. Arni je pristao da mu to objasnim ujutro.
   Kako Arni ujutro nije ništa pitao, ja sam se poradovao da je to ipak bio samo san. I, da sam jeftino prošao. Mislim, s obzirom na delikatno pitanje kako uopće psu objasniti što je to parenje. Još k tome kastriranom.
   Ali, nisam prošao jeftino. I, po svemu sudeći  to nisam sanjao.
   Danas, kao i svakoga jutra, nakon uobičajene Bubine i Arnijeve jurnjave po brijegu, napunili smo sva hranilišta za ptice i smjestili se svako na svoje mjesto, da još malo odspavamo. Arni je uhvatio trosjed, Buba onaj udobniji fotelj, a ja sam se, po običaju, morao  zadovoljiti s najneudobnijim mjestom.
   Tek što sam zadrijemao, osjetio sam kako me netko drma. Bio je to Arni.
   «Čuj!» - šapnuo mi je povjerljivo: «Obećao si mi objasniti što je to parenje. Nisi zaboravio? Ha?»
   Znači, moja prethodna priča nije bila san. To se zaista dogodilo. I, sad sam se morao vaditi i Arniju objašnjavati nešto poprilično delikatno.
   «Znaš, Arni! Sjećaš se kako smo te prije nekoliko godina vodili veterinaru.» - počeo sam izdaleka.
Nekako mi se činilo da bi Arniju prvo trebalo objasniti da se on ne može pariti.
   «Kak' se ne bi sjećal.» - prekinuo me je Arni: «Tam' sam lepo zaspal i kad sam se probudil bil sam doma na trosjedu. Bez jajca. Ali, kakve to veze ima s parenjem.»
   «Znaš, Arni.» - nastavio sam ja zaobilazno: «kad nemaš jajca onda se ne možeš pariti.»
   «Ma kaj ti meni tu mažeš oči s nekakvim jajcima.» - Arni je postao nestrpljiv: «Objasni ti meni kaj je to parenje. Obećao si!»
   Već sam mislio da se ne ću lako izvući, kadli mi je sinulo.
   Sjetio sam se kako sam Arnija podučavao da više ne piški kao curica. Zornom podukom.
   «Najbolje je da ti to pokažem.» - rekao sam Arniju.
   «Fino.» - obradovao se Arni: «Da vidim.»
   «Polako. Polako.» - smirivao sam Arnijevu želju za znanjem: «To ti ne mogu ja pokazati. Idemo u šetnju. Budemo li imali sreće, vidjet ćeš to uživo.»
   Arni se jako obradovao šetnji. I, to prekorednoj. Još k tome sa zornom podukom.
   Odmah je odjurio do svoje ogrlice i lajne, i veselo čekao.
   A, Buba, čim je čula riječ «šetnja» i vidjela Arnija pred opremom za šetnju, skočila je s fotelja i sakrila se. Da ne bi i ona morala ići u šetnju.
   I, Arni i ja krenuli smo u šetnju.
   Ali, nisam imao sreće.
Dugo smo šetali, i nigdje da naiđemo na nekoga psa, a još manje na pse koji se pare.
   Iako Arni voli duge šetnje, postao je pomalo nestrpljiv.
   Već sam pomislio da će mi zorna poduka promaknuti, kadli sam u jednom dvorištu spazio kokice. Ali, ne samo kokice.
Među kokicama šepurio se prekrasan kokot.
   To mi je dalo ideju.
Pozvao sam Arnija i obećao mu zornu poduku. Koju je on tako dugo očekivao. Pozvao sam ga i rekao neka bude miran i pogleda u dvorište s kokicama.
Arni je mirno sjeo, i mi smo čekali.
Ali, kokot je samo kljucao i nije pokazivao nikakve namjere da mi pomogne u zornoj poduci.
   Ali, onda ipak jest.
Kad mu se približila jedna lijepa krupna koka, kokot je obavio ono što sam ja od njega očekivao.
   «Evo. Arni» - rekao sam, zadovoljan zornom podukom: «To ti je parenje.»
   Arni me prvo začuđeno pogledao, i onda se počeo smijati k'o lud. Čak se valjao od smijeha.
   «Ha! Ha! Ha! Hi! Hi! Hi! Ho! Ho! Ho!»
   Kad se malo smirio, još kroz smijeh, rekao je: «Ti meni ovdje pričaš nekakve bajke o veterini, pa o jajcima, pa onda veliš da se ja ne mogu pariti, pa me onda satima vodiš po Samoboru. I, muljaš tu koješta.»
   «Znači, to se zove parenje. Pa, Buba i ja, parimo se svaki dan.» - sad već malo smirenije, rekao je Arni.
   Ova me je izjava potpuno zbunila.
Arni je kastriran, Buba je sterilizirana. Kako se onda pare? I, to još svaki dan?
   Arni mi je to odmah objasnio: «Kad mi je dosadno, ja ti onak' k'o onaj kokot, skočim Bubi za vrat.
Buba se onda tak' razjadi da me počne loviti po dvorištu.
Hodi idemo doma. Moram odmah Bubu podučiti da se ono kaj smo mi do sada zvali «lovice» po novome zove «parenje.»
-->
Evidentirano
Ankica9
New user
*
Offline Offline

Postova: 1


« Odgovor #241 : Veljača 24, 2017, 11:52:44 »

Priče su fantastične, hvala na njima!
-->
Evidentirano

Tiberije
User
**
Offline Offline

Spol: Muški
Postova: 209


« Odgovor #242 : Oľujak 02, 2017, 06:06:57 »

Priča o Aski
Kako smo se počeli baviti psima

Prije nekih petnaest ili dvadeset godina preselili smo se iz Zagreba u Samobor, i uselili u još nedovršenu kuću. Nismo se pravo ni snašli, kadli se oko naše kuće počela motati neka psina. Bila je to prvoklasna tigrasta bokserica. To smo saznali tek kasnije. Mi o psima nismo znali gotovo ništa. Kako u ono vrijeme nismo imali ni ogradu, ona se udomaćila na našem terenu. Bilo nas je malo strah, jer ta je psina izgledala jako hudo. Nismo znali odakle je došla, ni čija je, ali smo očekivali da će sama otići kući, kad shvati koliko nam je straha u kosti utjerala.
Supruga i ja, u to smo vrijeme oboje radili u Zagrebu, i dolazili s posla poprilično kasno. Ručali bismo i večerali istovremeno, u kuhinji, koja je smještena u razini terena. Jednog dana, u sumrak, kada smo ručali i večerali, na prozoru kuhinje pojavila se ogromna pseća njuška, i razlila se priljubivši se o prozor. A dva su ogromna oka, gladno, gledala u naše tanjure. Moja supruga više nije mogla izdržati. Skupila je sve što je mislila da pas jede, otvorila vrata kuhinje i dala “zvijeri” da jede, uz komentar: “Sam Bog zna koliko dugo ovaj pas nije jeo.”
«Kasnije je priznala, da ju je bilo jako strah ne će li je “zvijer” ugristi.
To je bio prvi “koban” potez, a uskoro je slijedio i drugi. Bokserica je potom uredno dolazila, za vrijeme našega ručka, po svoj dio. Počeli smo kupovati iznutrice i slične mesne prerađevine za našega upornog popodnevnog gosta.
Kako je bio mjesec studeni, vani je odjednom jako zahladilo, bilo je oko minus 15. Bokserica se držala naše kuće, i drhtala od hladnoće. E, sada ja više nisam mogao izdržati. Otvorio sam vrata, i pozvao “zvijer” u kuhinju, na toplo. Ušla je bez oklijevanja. I, nije nas pojela.
Čak što više, pokazivala je znakove zahvalnosti, i veselo mahala onime što joj je od repa ostalo. Sad je bio problem što s psinom, kad sutra odemo na posao. Na minus 15 nismo je mogli izbaciti, i tako smo je ostavili u kući. Kad smo se vratili, sve je bilo u redu. Beštija je znala kućni red.
Znalci su nam rekli, da je to vrijedan rasni pas, i sigurno ga netko traži. Tada smo naivno mislili, da se tako vrijedan pas samo izgubio, pa smo nekoliko puta davali oglas u novine, ne bi li se javio vlasnik. Bez uspjeha. Pokušali smo u Kinološkom savezu, i odveli je jednu večer na sastanak sekcije boksera. Tamo su joj se svi divili, ali nitko nije znao čija bi mogla biti. Znalci su procijenili njezinu starost na dvije do tri godine.
E, lijepu smo si kašu skuhali. Dama je ostala kod nas. Naša kćer dala joj je ime Aska. I, to je bio naš prvi pas. Prvi pas koji nas je posvojio.
Aska je ubrzo postala naša miljenica. Po svemu sudeći živjela je u kući. Bila je vrlo pristojna i pametna. Izgleda da je i neku školu prošla, jer slušala je i shvaćala svaku naredbu. Za koju smo mi mislili da bi psi trebali razumjeti. Supruga bi je hranila, a ja bih je šetao po šumi. Bila je jako privržena, iako nije bila naša, a bila je već odrasla kad je došla k nama. I bez “lajne”, hodala je tik uz koljeno. Jedino bi u šumi pravila krugove, i pretraživala okolno grmlje. Odazvala bi se na svaki poziv, kao da smo je mi odgajali. A tada nismo znali ni kako se to radi.
No, ne lezi vraže. Nakon nekog vremena, beštija se počela debljati, pa smo u prvi čas pomislili da je supruga preobilno hrani. Ali, jok. Gospođa je bila u blagoslovljenom stanju. Sada su tek počeli problemi. Treba osigurati toplu prostoriju za uspješan porod, a mi smo u još nedovršenoj kući. U budućem dnevnom boravku improvizirali smo neku vrstu velikog šatora. U šator smo smjestili uljnu peć, tako da je Aski bilo ugodno toplo. Nabavili smo kinološki priručnik, i na temelju uputa u priručniku, sastavio sam kutiju za porod.
I, za neko vrijeme Aska nas je obradovala sa šest malih psića, koji su doduše sličili na boksere, ali to sigurno nisu bili. Bar ne čistokrvni.  A beštija nije htjela reći s kim je zgriješila i tko im je tata.

Nismo imali srca utopiti ih, kako su nam savjetovali, i kako se nekad ovdje u okolici radilo s neželjenim psićima. Pazili smo ih jednako kao i Aska. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati ih kako napreduju i razvijaju se. Kolikogod je to bilo lijepo iskustvo, postajali smo sve nervozniji. Kako udomiti šest falšnih boksera? Doduše, slatkih i medenih, ali ipak falšnih. I bez papira.
Ipak, sve smo ih dobro udomili. Uposlili smo svu familiju, bližu i dalju, prijatelje, znance i koga sve ne. S dečkima je bilo lakše. Herkul i Hektor otišli su odmah. S curicama je bilo malo teže, ali i njih smo dobro udomili, iako su bile bez papira i falšne.
Prigodom udomljavanja, prvi sam se put susreo s nečim, što ni danas ne razumijem. Kako sam svima i svakom nudio prekrasne psiće, i u uredu naravno, došla mi je s gornjega kata mlada gospođa s ponudom, da udomi psića. Po njezinu bilo je svejedno je li psić dečko ili curica, pa sam pitao što će s psićem. Odgovor me zaprepastio.
A, glasio je približno ovako: “Mi ovih dana idemo na more, pa da se djeca imaju čime igrati. Kad završi odmor ostavit ćemo ga. Snaći će se on.”
Mislim da odmah pogađate. Ta gospođa nije od nas dobila psića.
Aska nas je jednostavno posvojila i osvojila. Bila je izuzetan pas. Poslušna i privržena svim ukućanima. Taman pas za početnike. “Zvijer”, za koju su nam pričali, da kad jednom zagrize više ne može pustiti i svašta još. Naročito je voljela šetnje šumom, trčati za štapom i natezati me za rukav. Kad bismo se igrali, skakala je na mene, i hvatala za rukav vjetrovke. Teško je povjerovati, ali nikada me pri tom nije ugrizla. Ni slučajno. Čim bi osjetila, da je moja ruka u rukavu, popustila bi i uhvatila onaj prazni dio rukava. I njime bi tresla lijevo desno.  
Naša ju je kćer rado šetala, jer se uvijek držala uz koljeno, i plašila je prolaznike.  Kad bi netko dolazio ususret, za svaki bi slučaj prešao na drugu stranu ulice. A ona je bila takva, da smo joj mogli kost izvaditi iz usta. Nikada nikog nije napala, niti je pokazivala ikakve znakove agresivnosti. A mnogi boksere smatraju opasnim psima. I ne samo boksere.

-->
Evidentirano
 Str: 1 ... 15 16 [17] Gore Ispis 
« natrag naprijed »
Skoči na:  


Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.21 | SMF © 2006, Simple Machines
Marketing: oglašavanje na forumu
Powered by: GEM Studio
Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!